Bajka koja živi

 

Održan 8. Dan bajki i priča u Dvoru Veliki Tabor

 

U bajkovitom ambijentu Dvora Veliki Tabor, tamo gdje se legende šaptom prenose između kamenih zidova, 9. lipnja 2025. godine održan je 8. Dan bajki i priča, ove godine u znaku hrvatskih narodnih bajki. Dvor Veliki Tabor, sam po sebi priča satkana od povijesti i tajni, postao je mjesto gdje riječi ponovno oživljavaju, gdje glasovi pripovjedača ne odzvanjaju samo prostorom, već i dušama onih koji ih slušaju. Pod okriljem jedinstvene atmosfere koja već stoljećima čuva priče s ovih prostora, program je još jednom potvrdio kako pripovijedanje i bajke nisu tek zabava za djecu, već prostor dubokog učenja, kreativnog izraza i kulturne povezanosti. Ovogodišnji Dan bajki i priča bio je posvećen ljepoti, dubini i snazi hrvatskih narodnih bajki.

​

Dan je započeo u Osnovnoj školi Đure Prejca u Desiniću, gdje je kazališna predstava "Črne noći" u izvedbi Boss Teatra unijela magiju u školu, podsjećajući učenike sedmih i osmih razreda na tešku povijest hrvatskoga naroda i običaje koji su često bili nemilosrdni prema ženama. Iz te povijesti i običaja izviru bolne predaje koje su nam predočili glumci u ovoj predstavi.

​

Uslijedio je plenarni dio u Dvoru Veliki Tabor, otvoren toplim nastupom učenika 4.a razreda OŠ Oroslavje – igrokazom "Muke po bajka", pod mentorstvom učiteljice Snježane Sitarić Knezić. Igrokaz je bio izveden na državnoj smotri Lidrano u Vinkovcima ove godine. Učenici su oduševili publiku svojim nastupom, zanimljivim kostimima i scenografijom, a posebno je upečatljivo bilo što su govorili kajkavski. Sudionike 8. Dana bajki i priča pozdravio je voditelj Dvora Veliki Tabor Paul Lekaj, predsjednica knjižničarskog društva Krapinsko-zagorske županije i dopredsjednica Hrvatskoga knjižničarskog društva Branka Tuđa Kanceljak i pročelnica Upravnog odjela za obrazovanje, kulturu, šport i tehničku kulturu Krapinsko-zagorske županije Mirjana Smičić Slovenec.

​

Broj osam nosi posebnu simboliku – beskonačnost. I baš poput njega, i hrvatske narodne bajke, tema ovogodišnjeg susreta, nose u sebi bezvremenu snagu i mudrost. To su priče koje su prešle s koljena na koljeno, s ognjišta na ognjište, pričane uz petrolejke, ispod starinskih pokrivača i kraj toplih krušnih peći. Središnje predavanje o hrvatskoj narodnoj bajci održala je Srebrenka Peregrin, pripovjedačica i autorica, poznata po radu na revitalizaciji hrvatske usmene književnosti. U predavanju "Od narodne do suvremene bajke" približila je složen i živ svijet hrvatskih priča kroz stoljeća, donoseći povijesne uvide, osobne anegdote te praktična znanja o zapisivanju, izvođenju i prilagođavanju bajki današnjim slušateljima. Srebrenka je iskusna pripovjedačica koja je svoje znanje zabilježila u knjizi Umijeće pripovijedanja – Vodič za pričanje priča, a pored toga poznata je po trilogiji: Bajkarenje, Bajkarice i Bajkari. Srebrenka Peregrin, čuvarica narodnih priča i suvremena vila riječi, u svom je predavanju Od narodne do suvremene bajke povela slušatelje na putovanje kroz stoljeća bajkovne baštine. Ispričala je priču o pričama: kako se skupljaju, kako se mijenjaju, kako i dalje dišu među nama. Publika je, s vremena na vrijeme nasmijana, a ponekad zamišljena, upijala podatke, anegdote i tihu čaroliju koju nosi netko tko priču živi. S osobitim zanimanjem prisutni su slušali o izazovima prenošenja usmenih priča u pisani oblik. O toj temi nam je pričala posebna gošća, gospođa Nada Vrkić, supruga poznatog sakupljača hrvatskih narodnih bajki i priča Joze Vrkića. Njezin je život i rad duboko isprepleten s očuvanjem narodnih pripovjednih oblika.

​

Nakon stanke za objed i druženje, poslijepodnevni sati bili su posvećeni radionicama koje su nadahnule, pokrenule i povezale sudionike na više razina. Poslijepodne je donijelo prostor za vlastiti susret s pričom – ne samo kao slušatelja, već i kao sudionika.

​

"Tamo gdje priča dodiruje stvarnost…", radionica Ivane Antolović, otvorila je prostor za introspektivno pripovijedanje i istraživanje osobnih priča kroz bajkovite motive. U svakome od nas čuči priča – nerijetko skrivena, neobična, začudna poput bajke koju smo zaboravili. Ova radionica pozvala nas je da zakoračimo u svijet gdje se simboli bude, gdje riječ otkriva ono što pogled često promaši, a smijeh otvara vrata razumijevanju. Kroz kreativne zadatke, pripovijedanje, introspektivne vježbe i interaktivne igre, istražujemo kako narodne priče – čak i one naizgled jednostavne i komične – mogu postati ogledalo osobnih preobrazbi. Radionica je bila namijenjena onima koji su spremni poslušati staru priču na nov način i otkriti nešto o sebi kroz likove, jezik i bogatstvo zajedničke ljudske mudrosti.

​

Radionica "Pjesme iz krletke" Margarete Peršić, nadahnuta životom i pjesništvom Ane Katarine Zrinski, spojila je povijest, poeziju i dramski izričaj, a posebno je istaknuta izrada vlastite sibile, male poetske zagonetke koju su sudionice mogle ponijeti kući. Kako ćeš upoznati nečiju dušu, ako ne kroz poeziju? Neke priče pretvore se u pjesmu. Neke pjesme pak u priču. Ana Katarina Zrinski u svojem životu igrala je mnogo uloga, a onu koju nije igrala već živjela - bila je poezija. Njezina priča je tragična, a njezina pjesma još i danas dotiče srca čitatelja. Poezija dokida granice vremena, širi krila i otvara vrata krletkama. Na ovoj radionici, upoznali smo njezinu dušu kroz pjesme koje je ostavila, a potaknuti njima poigrali smo se riječima i dramskim igrama, kako bi sami došli, ako ne već do svoje pjesme ili priče, a onda bar do svoje riječi.

​

Blaženka Mavrić Vadlja vodila je radionicu kamišibaja, gdje su sudionici kroz slikopričanje bajke "Mala vila" postajali istovremeno ilustratori, pripovjedači i aktivni sudionici u obnovi narativne tradicije. U tehnici japanskog kazališta – kamišibaja voditeljica radionice je ispripovijedala hrvatsku narodnu bajku Mala vila. Kamišibaj spaja sliku i riječ, radi se o japanskoj vještini pripovijedanja pomoću slika na maloj drvenoj pozornici butaju. Kamišibaj razvija maštu, kreativnost, likovnu i govornu izražajnost te komunikacijske i jezične vještine. Nakon odslušane priče, sudionici su se podijelili u grupe, svaki je radio vlastitu ilustraciju tematski vezanu uz priču te su zajedno pripovijedali priču i sami postali kamišibajeri. U nastavku radionice uslijedio je niz kreativnih aktivnosti pomoću pripovjednih, dramskih i biblioterapijskih tehnika koje su sudionike dodatno povezale i pomogle im u izražavanju i razvoju vlastitih osjećaja, vještina i stavova.

​

"Popeglajte priču!" – radionica Srebrenke Peregrin – dala je sudionicima konkretne alate za oblikovanje i izvođenje priča, bilo iz usmene predaje, ili vlastitog iskustva. „Najlakše na ovom svijetu je ispričati priču, a najteže je ispričati dobru priču.“ Saznali smo kako tekst narodne bajke pripremiti za izvođenje, bruseći i oblikujući priču. Kroz kratka izlaganja i pregršt vježbi, polaznici su dobili alate kojima će dotjerati strukturu, uroniti u osjetila, potaknuti emociju i zaokružiti poantu priče. Isti se alati potom mogu koristiti i za pisanje ili dotjerivanje osobne priče, kao i drugih narativnih oblika, ili u kreativno-edukativnom radu s djecom. Ukratko: bili su to iskustveni savjeti za peglanje svake priče, na temelju hrvatske tradicije! I sve to sa Srebrenkinim prepoznatljivim humorom i srcem koje zna slušati i ono neizrečeno.

​

Kad je sunce krenulo prema zapadu, a sjene na kamenim zidovima Dvora narasle, došla je Vila Meluzina koju nam je uprizorilo Srednjovjekovno putujuće lutkarsko kazalište ioculatori prema tekstu voditeljice kazališta i djelatnice Dvora Veliki Tabor Andreje Brlobuš.

​

Večer je zaokružena programom "Pričom te zovem", u kojem su se pripovjedačice Margareta Peršić, Srebrenka Peregrin i Ivana Antolović izmjenjivale u zajedničkom stvaranju magije riječi i dijeljenju priča sa sudionicima – za kraj dana, ali i za put dalje. Posebno je bilo dojmljivo kad je Ivana Antolović pričala Babinu Bilku na šokačkom dijalektu čime smo ispunili svoje obećanje da ćemo njegovati sve raznolikosti hrvatskoga jezika jer u tome leži njegova ljepota.

​

Osmi Dan bajki i priča još je jednom pokazao da su priče više od riječi: one su mostovi između ljudi, vremena i svjetova. Bajke su uvijek bile među nama, ali bez onih koji ih prenose, one bi možda ušutjele. Ovaj susret u Dvoru Veliki Tabor bio je prožet ne samo stručnim i umjetničkim radom, već i zajedništvom onih koji vjeruju da se kroz bajku može vidjeti dublje – i u svijet, i u sebe. Dan bajki i priča pokazao je da bajka nije nešto što se pamti – već nešto u čemu se sudjeluje. Ona nije ostatak prošlosti, već alat za sadašnjost i svjetionik za budućnost. Tamo, u Dvoru Veliki Tabor, još jednom je potvrđeno: gdje se priča – tu se i živi.

​

Pridružite nam se i sljedeće godine u još jednom čarobnom susretu s bajkama i pričama na zagorskim bregima. Zajedno ćemo istraživati bogatstvo naše narodne baštine, sudjelovati u kreativnim radionicama, uživati u pripovijedanju i teatru te stvarati uspomene koje traju. Čuvajmo bajke – one nas vode kroz vrijeme i povezuju nas u zajedništvu. Očekujemo vas s radošću i novim pričama koje čekaju da budu ispričane!